Moje iskustvo

Kroz život sam se često vodila mišlju „Ne mogu o tome da razmišljam unapred, kad se desi, snaći ću se“. Zbog srećnih okolnosti ili nečeg drugog, situacije u kojima sam se zaticala, prolazile su bez nekih većih posledica…ALI. Sada sve više uviđam značaj planiranja i blagovremenog informisanja.

Zašto Vam sve ovo pričam?

Kada se Luka rodio, prvih mesec dana je prošlo u pokušajima da uspostavim barem nekakvu organizaciju. Moje drugarice su išle u škole dojenja, čitale o povijanju, spavanju beba, razvojnim skokovima i slično, dok su mene situacije, jedna za drugom, zaticale.  Kao večiti optimista, prosto sam verovala da će se stvari same od sebe doći na svoje mesto.

Tako je bilo i za Lukino spavanje, sve do njegovog šestog meseca. On se uvek budio dva do tri puta noću, jednom za dojenje, ostalih puta da mu vratim cuclu. Ja sam usavršila brzo zaspivanje nakon tih buđenja i to je „funkionisalo“.

Nakon navršenih 6 meseci, iz meni tada nepoznatih razloga, stvari su se potpuno otrgle kontroli.

Buđenja su postala sve učestalija, a one tehnike uspavljivanja koje su ranije pomagale, sada više nisu funkcionisale. Došli smo do toga da se Luka u proseku budio 5-7 puta u toku noći i da ja nisam znala kako da ga uspavam sem dojenjem i ljuljuškanjem što je umelo da potraje i po 40 minuta. Sa početnim jednim hranjenjem, došli smo do 3 dojenja u toku noći, jer sam verovala da je to jedini način da on nastavi da spava.

Moje spavanje se nije moglo nazvati spavanje. Bila sam vojnik na straži, u pripravnosti celu noć, da one sekunde kad ga čujem, skočim i vratim cuclu u usta uz mahnito ljuljuškanje kako se ne bi razbudio. U medjuvremenu, svi su imali dobronamerne savete kako se to rešava, uz prateću rečenicu kako je sve to normalno i da je svaka majka nenaspavana. Treba samo da se strpim i proći će..za koji mesec ili godinu.

Svako veče sam odlazila sve ranije na spavanje sa strepnjom kako će ta noć izgledati, i željom da makar uhvatim taj prvi deo noći i odspavam par sati u kontinuitetu. Preko dana je moje raspoloženje variralo od nervozna do jako nervozna. Muž je naravno bio glavni krivac za sve, jer „njemu je lako“,  zbog toga što radi, ima taj luksuz da spava u drugoj sobi. Nema veze što se i on budi na svaki zvuk, uostalom, JA sam ta koja ustaje.

Nakon dva meseca nepromenjene situacije, osećala sam se očajno. U međuvremenu su Luki krenuli zubi da rastu i zaista je delovalo da kraj neprospavanim noćima nije ni na vidiku.

U potrazi za rešenjem, dobila sam preporuku za tada meni nepoznat koncept sleep coach-a i učenja deteta veštini samouspavljivanja. Suma novca koju je trebalo izdvojiti za ovu uslugu i inostranu instruktorku, zaista nije bila mala, ali u tom trenutku mi se činilo da bih dala i duplo više, samo da se problem reši i da svi počnemo da spavamo.

Trening je trajao dve nedelje, mada je nama trebalo i par nedelja samostalnog rada nakon toga da se stvari u potpunosti dovedu u red. Dodatna otežavajuća okolnost je bila rad na stranom jeziku i nemogućnost pronalaženja pravih reči. Sada tačno znam koje smo greške pravili i zašto je proces duže trajao, ali o tome nekom drugom prilikom.

Danas Luka spava celu noć, i kada to kažem, ne mislim 7-8h već punih 12 sati. Preko dana ima dve duže dremke, adekvatne za njegov uzrast. Nije mi namera da zvučim teatralno, ali zaista nam se život promenio. Svi smo naspavani, a od te startne pozicije, sve ide lakše.

Od kako smo počeli da spavamo, počelu su i nove ideje da se rađaju. Ubrzo sam upisala školu jedne od 10 najboljih stručnjaka u Engleskoj iz ove oblasti, i uspešno diplomirala.

Sa ponosom mogu da kažem da sam zvanično sertifikovani instruktor spavanja za bebe i decu i jedva čekam da pomognem svim nenaspavanim porodicama, i pokažem im da rešenje postoji.